U Bosni je etnički identitet – srpski, hrvatski ili bošnjački – na prvom mjestu. Može li biti drugačije među Bosancima drugdje?

Autor: Harun Dinarevic

Svoju odluku da napusti Jugoslaviju Sirađ Duhan može pratiti kroz dva prijeteća razgovora, jedan vođen 1989. godine, a drugi 1990. godine.

Prvi je uslijedio nakon konferencije o vojnoj industriji u tadašnjoj jugoslovenskoj republici Srbiji, kada je Duhan, koji je radio kao inženjer u fabrici oružja u jugoslovenskoj Bosni i Hercegovini, govorio protiv tadašnjeg srpskog nacionalističkog lidera Slobodana Miloševića.

Pozvao ga je srpski vojni oficir i rekao mu: „Uđi u automobil i ne zaustavljajte se nigde u Srbiji“, prisjeća se Duhan, sada 58-godišnjak.

Drugi poziv uslijedio je nakon što je Duhan počeo agitovati da direktor fabrike u kojoj je radio bude smijenjen. Direktor je bio iz Srbije, a imenovao ga je Beograd. Odmazda je došla brzo, što je Duhana koštalo postdiplomskog studija i, zapravo, njegovog doma.

„Pozvao me je službenik državne bezbjednosti i optužio da podrivam sistem. Dao mi je određeni broj dana da napustim zemlju. Tako nisam uspio da odbranim magistarski rad. Imam ga i danas.“

Duhan i njegova supruga pobjegli su u Austriju, odakle su gledali kako Jugoslavija implodira u ratu. Bosna je bila pocijepana. Oko 100.000 ljudi je umrlo, a mnogo više je pobjeglo.

Nezavisna Bosna koju su ostavili za sobom ostaje podijeljena, država tri „konstitutivna naroda“ – tri nekada zaraćene strane – Bošnjaka, Srba i Hrvata, što je podjela koja je nadvladala svaki osjećaj građanskog identiteta kao „bosanski“. Samo mali procenat stanovnika se nacionalno identifikuju kao „Bosanci”.

Kao suosnivač Bosanskog akademskog društva u Austriji, Duhan vrši pritisak da to promijeni, barem u Austriji, tražeći priznanje Bosanaca kao nacionalne manjine, što bi osiguralo mjesto u austrijskom društvu protiv ponekad neprijateljskih političkih struja koje su preplavile Evropu.

„Nama bi priznanje značilo da iza nas stoji ustav i država i da ne može doći neka struja da nas lako pomete”, rekao je Duhan, sada austrijski državljanin, koji je nastavio da radi za Schindler na projektovanju pokretnih stepenica.

„Uvijek hladni vjetrovi duvaju sa lijeve i desne strane, ali kada ste zaštićeni ustavom imate jako sidro i mogućnost da se branite.“

Kasim Trnka, profesor ustavnog prava, rekao je da je to pitanje naglasilo fundamentalne razlike u poslijeratnoj Bosni.

„Osobe odavde [iz Bosne], podijeljene nacionalističkom retorikom, kada se presele u drugi pravni sistem u demokratskoj zemlji, suočene su sa činjenicom da je građanin na prvom mestu i da je građanski identitet od vitalnog značaja”, rekao je Trnka za BIRN.
„Ti ljudi tada shvataju da kao građani mogu da uživaju, u tom svojstvu, sva prava koja ima svaka nacionalna manjina. Ukratko, ljudi se ponašaju onako kako im sistem omogućava da se ponašaju.“

‘Obezbjeđenje’ u posebnom statusu

Tokom raspada Jugoslavije, Austrija je primila drugi najveći broj izbeglica iz Bosne, mada se bosansko prisustvo u zemlji može pratiti mnogo dalje.

Krajem 19. veka, kada je Bosna bila dio Austro-Ugarske imperije, neke bogate bosanske porodice počele su djecu slati u školu u Beč, a ne u Istanbul. Ali prvi značajan talas migracija dogodio se šezdesetih i sedamdesetih godina kada veliki broj niskokvalifikovanih radnika iz socijalističke Jugoslavije odlazi mahom u Njemačku i Austriju, tražeći posao u građevinskom sektoru koji je cvjetao nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu.

Uslijedio je drugi talas nakon raspada Jugoslavije. Duhan, koji je tada radio kao inženjer u Beču 1993. godine je, s nesmanjenim pristizanjem izbeglica iz Bosne, osnovao Bosansko akademsko društvo, zajedno sa piscima Dževadom Karahasanom i Alijom Isaković́em.

Sljedeće godine društvo je zabilježilo svoj prvi uspjeh – priznavanje bosanskog jezika u Austriji, što znači da djeca bosanskih migranata mogu da uče bosanski jezik u školama.

Duhan je, međutim, imao viši cilj – priznanje Bosanaca kao nacionalne manjine.

Nacionalni identitet može biti sklizak koncept, ne samo za Bosnu, gdje je etnička pripadnost imala prednost s početkom rata. Na posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, velika već́ina poštovala je svoju etničku pripadnost kada je navodila svoju nacionalnost – Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Samo 2,7 odsto bilo je navedeno kao „Ostali“, opšti termin za sve, od Jevreja do Roma, Bosanaca i Jugoslovena.

Pijanistica Tina Kordić, koja je 1994. godine napustila opkoljeno Sarajevo da bi studirala u Beču, rekla je da joj je nacionalnost uvek bila „strana“.

Ali, pridruživši se Bosanskom akademskom društvu 2019. godine, Kordić́ je kazala da ovu inicijativu za priznavanje vidi kao priliku za prevazilaženje etnonacionalnih podela koje su, iako ne toliko izražene u Austriji kao u Bosni, i dalje prisutne.

„Biti priznat kao nacionalna manjina znači, prije svega, dobiti neku vrstu nagrade, potvrde za vaš izuzetan doprinos kulturnom, historijskom i društvenom životu zemlje Austrije“, rekla je Kordić za BIRN. „A ljudi bosanskog porijekla u Austriji trebalo bi da imaju jednu sigurnost, da ne budu izloženi bilo kakvoj vrsti stigmatizacije.“

Danas oko 170.000 ljudi rođenih u Bosni živi u Austriji. Posljednji talas migracija koincidirao je i sa talasom migranata sa Bliskog Istoka, Azije i Afrike tokom posljednjih pet godina, koje su iskoristile ultradesničarske partije da bi politički profitirale preko antiimigrantskih osjeć́anja širom Evrope.

Na bilbordima u Beču nalazi se 38-godišnji lider desničarske Stranke slobode Dominik Nepp, uz antiimigrantske i antiislamske slogane. Ovo je uznemirilo brojne muslimane među bosanskim stanovništvom Austrije.

„U Beču već ima oko pet posto Austrijanaca porijeklom iz Bosne, a oko dva posto u cijeloj Austriji“, rekla je Kordić.

„To je integrisana grupa i nije stigmatizovana, ali kroz tu šarolikost koju imaju Bosanci, kroz religiju, kroz pravoslavce, katolike i muslimane – oni su skupina koja je jedna, u kojoj mogu možda pojedinačne religije biti stigmatizovane, kao što sada znamo da jesu muslimani stigmatizirani.“

‘U duhu stare zemlje’

Za razliku od Bosne, Austrija ne pravi razliku između onih koji su došli iz Bosne – svi su oni ‘Bosanci’.

„Svi koji su ovdje došli s pasošem BiH [Bosne i Hercegovine] su Bosanci”, rekla je Kordić. „Ako je dobio austrijsko državljanstvo, njegovo porijeklo je tamo gde je on rođen i nema tu kako se on izjašnjava, nego odakle je došao.”

Međutim, neki u bosanskoj zajednici prave razliku.

Prema studiji iz 2018. godine ‘Mapiranje dijaspore iz BiH’, „udruženja dijaspore BiH u Austriji uglavnom su odvojena i decentralizirana, osnovana na nacionalnoj i etničkoj osnovi, iako postoje neka udruženja koja su registrovana kao multietnička“ – poput Duhanovog Bosanskog akademskog društva.

S tim u vezi, u studije se primijećuje da je „dobar procenat“ bosanske dijaspore odabrao da se identifikuje kao „Ostali“, „što sugeriše oklijevanje nekih članova dijaspore da se identificiraju sa jednom od tri glavne etničke grupe“.

„Zapravo“, pišu autori studije, „mnogi pojedinci iz BiH dijaspore radije se identificiraju kao ‘Bosanci’, a neki čak i kao ‘bivši Jugosloveni’, u duhu stare zemlje.“

S druge strane, u Bosni postoji „ekskluzivnost“, objasnio je bosanski analitičar i psiholog Srđan Puhalo – „ne dozvoljavaju nam da budemo Srbi, a istovremeno i Bosanci, Hrvati a istovremeno i Bosanci i Bošnjaci, a istovremeno i Bosanci“.

„Ovo je problem sa ustavom s jedne strane, ali i sa svakim pojedincem i njihovim sopstvenim tumačenjem“, rekao je Puhalo za BIRN. „Ovde je vitalno biti prvo Srbin, Bošnjak i Hrvat, a onda sve ostalo, što vam govori sve što treba da znate o tome koliko su ti identiteti previše definisani, pa je sve ostalo manje važno.“

Pravo stoji na putu priznanju

Bez obzira ima li podršku ili ne, Duhan se suočava s teškom borbom za postizanje priznanja Bosanaca kao nacionalne manjine.

Austrijski zakon razlikuje autohtone manjinske grupe ili volksgruppe od doseljeničkih manjinskih grupa. Samo autohtone zajednice mogu biti zvanično priznate kao nacionalne manjine, što im daje specijalan status.

U Austriji tu spadaju Koruški Slovenci, Gradišćanski Hrvati, Mađari, Česi, Slovaci, te Romi i Sinti. Romi i Sinti su poslednji dobili specijalni status, 1993. godine.

U novije vreme, stranka Zelenih, koja je sada u vladi sa konzervativnom Austrijskom narodnom strankom kancelara Sebastiana Kurza, pokušala je, ali nije uspela da lobira za priznanje tradicionalne nomadske Jenske zajednice, autohtonog germanskog naroda.

Austrijska ministrica pravde iz stranke Zelenih, Alma Zadić, takođe je porijeklom iz Bosne, iz koje je pobjegla kao dijete tokom rata.

U januaru ove godine, Zadić je navela da je bilo više od 25.000 slučajeva govora mržnje na mreži protiv nje, isključivo zbog njenog porijekla. Zadić́ nije bilo moguće dobiti za intervju za ovu priču.

Gabriela Novak-Karall iz Hrvatskog centra u Beču, krovne organizacije Gradišć́anskih Hrvata u Austriji, rekla je da će Bosanci teško dobiti specijalni status.

Gradišć́anski Hrvati imaju korijene na teritoriji današnje Austrije još od 16. stoleća, za vrijeme osmanskog osvajanja Balkana.

Austrija nije jednostavno dodijelila Gradišćanskim Hrvatima poseban status „nego su se Hrvati za to izborili“, rekla je ona.

Postoje indicije da se u austrijskom društvu pribojavaju i da ostale mnogobrojne manjine, poput Srba, Turaka, Rumuna i drugih zatraže isti status, jer ako bi jedna “neautohtona” manjina bila priznata, onda bi se vrata otvorila i za ostale.

Duhan kaže da je na početku svog zahtjeva otišao u nadležno ministarstvo da upita kako Bosanci mogu dobiti status nacionalne manjine. Prema Duhanu, zvaničnik mu je rekao da ponovo dođe za 20 godina.

Više od 20 godina kasnije, Duhan i dalje pokušava, broj Bosanaca u Austriji ponovo je nabujao u novom talasu migracija, ovaj put obrazovanijih Bosanaca koji su napustili svoju zemlju ne zbog rata ili siromaštva, već zbog nezadovoljstva i gubitka nade da će se bilo šta promijeniti nabolje.

U svoju korist, Bosansko akademsko društvo voli da citira činjenicu da je stopa kriminala među Bosancima u Austriji relativno niska, nivo obrazovanja je relativno visok i postoje historijske veze između Bosne i Austrougarske carevine. Austrijsko ministarstvo za žene i integraciju, međutim, naglasilo je za BIRN da Austrija priznaje samo autohtone manjine.

Plima se može okrenuti

Ružica Čubela, članica Društva, smatra da se političke okolnosti brzo mogu promijeniti i okrenuti na njihovu stranu.

Iako je malo vjerovatno da će Kurzova stranka popustiti, rekla je da je ipak i dalje optimistična. “Mislim da svakoj struji nekad dođe kraj i da se vrlo lako može dogoditi priznanje.“

„Ali na nama je da to pripremimo i radimo na tome, i kada se pojavi ta mogućnost da je uhvatimo i realizujemo.“

U augustu ove godine, tekst na veb stranici austrijskog dnevnika Heute obrađivao je ovo pitanje, napominjući da „nekoliko razloga, uključujući historijske i društveno-političke, govore u prilog priznanju“.

„Bosanska zajednica je jedna od pet najvećih u Austriji, Austrijanci sa bosanskim korijenima dobro su integrisani i daju važan doprinos razvoju Austrije“, stoji u tekstu.

U međuvremenu je Bosansko akademsko društvo pokrenulo online anketu pomoću koje žele ispitati raspoloženje u okviru bosanske zajednice prema njihovoj inicijativi.

Anketa će biti otvorena do kraja godine, kada će Društvo odlučiti šta će biti sledeći korak.

„Kada sakupimo određeni broj ljudi koji će nam dati podršku, sa tim brojem idemo predati oficijelni zahtjev,” rekao je Duhan.

„Do sada su obavljeni preliminarni razgovori i pismo namjere, ali ova anketa će biti pozadina koja stoji iza zahtjeva. Nadam se da će se to desiti krajem iduće godine.“

Harun Dinarević rođen je u Sarajevu 1989. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je studirao komparativnu književnost i bosansku književnost. Piše kratke priče, eseje, filmske i književne kritike za književne časopise i druge medije. Prošle godine se fokusirao na izvještavanje o bosanskoj dijaspori u Evropi za medij Oslobođenje, kao i niz drugih tema za magazin Dani. Sada radi kao slobodnjak.

The content of this story represents the views of the author and is the sole responsibility of BIRN. The European Commission does not accept any responsibility for use that may be made of the information it contains.